Registracija

Vitez paorskog srca

Boja Boja , 05.04.2021 22:42

Vitez paorskog srca

            Stevan Horvat je bio sin vojvođanskog paora Ferenca čija shvatanje života bilo kompletno oslikano kroz narodnu izreku: „Nema hljeba bez motike.“ Tako je Stevan još od malih nogu kroz život na selu bio usmjeravan na ovakvo shvatanje života. Sve u Stevanom životu do polaska u školu svodilo se na čuvanje stoke sa svojim psom Virgoncom (Žustri) na jednom salašu poprilično udaljenom od njegove kuće. Uz to Stevan je radio i ostale poljoprivredne poslove koje nalažu sva seoska domaćinstva.

            Međutim, Stevan je kao dječak živog duha imao potrebu kao i sva djeca za igrom koje je poprilično manjkalo u njegovom djetinjstvu. Osjećao je otac Ferenc da Stevanu nije mnogo stalo do toga da živi životom svog oca pa je Stevana upisao na stolarski zanat kako bi Stevan sutra kad odraste mogao sebi zarađivati za život. Međutim Stevanu ni upis na zanat nije donosio posebnu sreću, ali morao je i nekako je uspio da završi i stolarski zanat. Nakon završetka stolarskog zanata 1946. preselio se u Sombor kao četrnaestogodišnji dječak i počeo trenirati u rvačkom klubu „Radnički“.

Samo dvije godine nakon toga njegovo ime se po prvi put pojavilo i u novinama pa je takva vijest stigla i do njegovog oca Ferenca koji je zbog toga bio van sebe. Otac Ferenc je bio mnogo ljut zbog toga i uz raznorazne prijetnje naredio je Stevanu da se okani „ćorava posla“. Stevan je morao obećati ocu da neće više trenirati hrvanje, ali kako to da učini? Pa tek je počeo da trenira rvanje koje mu je dobro išlo i već od starta na prvim treninzima i takmičenjima pokazivao je da mu to dobro ide.

Stevan se nakon toga preselio u Suboticu i počeo da se takmiči za subotički „Spartak“ gdje je imao nešto bolje uslove za rad, a Spartak je tada imao i najjaču ekipu u zemlji. Inače, rvanje kao sport je u to vrijeme bilo najbolje razvijeno baš u Vojvodini. Nemalo zatim Stevan je otišao i na služenje vojnog roka u JNA, a želja njegovih roditelja je bila da se Stevan nakon odsluženja vojnog roka vrati na selo, oženi i živi bliže njima. Sve je to Stevan razumio ali o tome nije bilo ni govora i tako im nije mogao ispuniti ni tu želju! Spakovao je nešto malo svojih stvari u u torbicu i zaputio se kao dvadesetogodišnjak u Beograd. Pismima se redovno javljao roditeljima ali odgovori od njih nisu stizali.

Njegovi roditelji su mislili ako tako postupaju prema njemu da će se Stevan predomisliti, sažaliti se na njih i vratiti se iz Beograda. Od toga ništa nije bilo. Stevanu je u Beogradu tako malo trebalo od materijalnih stvari jer se na neimaštinu navikao od malih nogu. Od 1952. Stevan je počeo nastupati za beogradski „Partizan“ za koji je zabilježio više od 1300 nastupa. Stevan je od 1954. do 1965. bio uzastopno čak 11 puta prvak Jugoslavije takmičeći se i grčko-rimskim i slobodnim stilom. Inače osvojio je ukupno petnaest šampionata Jugoslavije i bio nepobjediv punih 20 godina!

1955. Kao reprezentativac SFRJ  nastupio na svjetskom prvenstvu u Karlsrueu (Njemačka). Iako bez nekog zapažanijeg rezultata Stevanu je ovo iskustvo mnogo značilo. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je i takmičio se borbama grčko-rimskim stilom.

1957. sa svojih 25 godina (nakon 11 godina treniranja) počeo je da osvaja prve medalje kao reprezentativac Jugoslavije. Zlato 1957. na „Trofeju Jadrana“ u Opatiji i srebro na Svjetskom festivalu omladine i studenata u Moskvi. 1959. postao je i šampion Mediterana u Bejrutu, dok je 1960. po prvi put postao i prvak Balkana, a iste godine je učestvovao i na OI u Rimu i zauzeo četvrto mjesto.

U naredne dvije godine počele su se nizati medalje i s najvećih svjetskih takmičenja (SP i OI). 1961, osvojio je po drugi put prvenstvo Balkana i srebro na SP u Jokohami (Japan). Oba uspjeha je ponovio i naredne godine. 1962. SP se održavalo u Toledu (USA).

Kada je Stevanu nakon osvajanje srebra u Toledu u to vrijeme priređen svečani doček u rodnom selu po imenu Svetozar Miletić kao i u Somboru konačno ga je zagrlio i otac Ferenc i izvinio mu se za sve i zahvalio mu se. Stevan je ocu uzvratio na isti način i obojica su se zagrlili i zaplakali naočigled svih prisutnih. Nakon ovih suza i zagrljaja i međusobnih izvinjenja i oprosta počele su stizati i zlatne medalje sa svjetskih prvenstava. Prvo svjetsko zlato stiglo je iz Helsingborga (Švedska) 1963. Nakon toga 1964. na OI u Tokiju Stevan je bio peti, pa 1965. srebrni na SP u Tampereu (Finska).  1966. godine SP se ponovo održavalo u Toledu, ali je ovaj put Stevan osvojio i drugi put svjetsko zlato.

Nakon toga 1967. je u Tunisu ponovo postao prvak Mediterana, a na OI 1968. u Meksiku u 36-oj godini osvojio je i prvu srebrnu medalju na OI koja mu je ujedno bila i posljednja medalja s najvećih takmičenja.

Šta se još mora istaći iz jedne od najblistavijih jugoslovenskih sportskih karijera. Stevan je tokom karijere doživio veliki broj povreda i to onih teže prirode što mu nije smetalo da uvijek bude spreman i najbolji.

Bezbroj puta su prijatelji, treneri i ljekari dobronamjerno savjetovali Stevana da se ostavi rvanja ali Stevan za to nikad nije mario. Recimo na OI u Tokiju je iščašio skočni zglob i ljekari su mu tada izričito zabranili nastup ali Stevan je po njegovim riječima morao da se takmiči i u naredne tri borbe je zabilježio tri pobjede uz jedan neriješen rezultat i jedan poraz. Za takav stav i za hrabrost, borbenost predsjednik Tito ga je odlikovao Ordenom zasluga za narod. Stevan je tokom čitavog života isticao i opisivao svoja osjećanja i ushićenost zbog toga, kao i zbog svih onih pobjeda kada je s pobjedničkog postolja s ponosom slušao himnu „Hej Sloveni“ dok se na jarbolu viorila trobojka s petokrakom. To je za Stevana bilo više od bilo koje nagrade i medalje.

Međutim na "Turniru osam nacija" u Švedskoj 1966. domaćini nisu imali zastavu Jugoslavije i zato je nije ni bilo na jarbolu. Za Stevana i njegovog druga iz reprezentacije Branislava Simića to je bilo nedopustivo i nisu htjeli slušati nikakva objašnjenja i primati nikakva izvinjenja poslovično ljubaznih Šveđana. Njih dvojica su jednostavno postavili uslov da se na jarbol ne podižu ni ostale zastave ili će oni napustiti takmičenje! Sve kolege i rvači iz ostalih zemalja su ih razumjeli i podržali i turnir je održan bez nacionalnih znamenja! Na tom istom takmičenju Stevan je osvojio novu zlatnu medalju koja mu je baš zbog takvog njegovog stava i kolege Simića bila posebno draga ali ne i najdrža!?

Stevanova najdraža medalja po njegovom kazivanju je bila ona zlatna koja je osvojena na svjetskom prvenstvu u Toledu (USA). U trećem kolu na tom prvenstvu koje održano iste godine, sudije su diskvalifikovale dvojicu od šestorice glavnih favorita za prvo mjesto tj. ranije prvake svjeta i nosioce olimpijskih medalja pod sumnjom da žele namjestiti rezultate mečeva u njihovoj i Stevanovoj kategoriji. To je praktično i direktno otvaralo put Stevanu do pobjedničkog postolja i zlatne medalje jer je Stevan do tog trenutka bio najuspješniji takmičar. Stevanu borcu od malih nogu, šampionu i vitezu takva medalja nije bila potrebna posebno iz razloga jer je to zlato trebao da povrati od Rusa Genadija Sapunova koji mu je preuzeo primat godinu dana ranije u Tampereu. Sapunov je bio uz to i šest godina mlađi od Stevana. To i ne bi bilo toliko tragično za Stevana da Sapunov tada nije osvojio zlato jer je bio lakši na vagi bez obzira na to što su imali istovjetan skor...

Za taj svoj postupak u Toledu kada nije htio da na takav način stigne do zlatne medalje već je htio u borbi istu da osvoji Stevan je dobio i najveće priznanje „Pierre Coubertin“ za fer plej (fair play) koje jedan sportista može da dobije. Ovu nagradu je dobio na prijedlog Međunarodne organizacije sportskih novinara, tada sa sjedištem u Parizu.  

U istoriji je ubilježen do tada kao prvi rvač i jugoslovenski sportista koji je dobio ovu nagradu za koju je Fransoa Misofa rekao da je Horvat pokazao na dijelu da „sport nije sam sebi cilj nego mora biti i sredstvo da se postane potpun čovjek!“

Stevan nikada u svom životu nije popio niti jednu kap alkohola niti zapalio cigaretu, trenitrao je po pet sati dnevno, a odlazak na spavanje u 22h naveče za njega je bila svetinja!

„Kroz moj život i karijeru svako može da shvati i da sam imao dara za sport tj. hrvanje, ali bez napornog rada i odricanja ne bih nikad postao to što sam postao!“ – Stevan Horvat.

Stevan se prije ženidbe sa svojom izabranicom Margitom dogovorio da će se o svemu dogovarati i sve raditi sporazumno osim o sportu i stepenu njegovog angažovanja u njemu. Margita je pristala jer joj je već bila jasna Stevanova posvećenost treningu još od prvog dana kada ga je upoznala, ali... Njihovi zajednički vikendi u toku Stevanove karijere mogli su se prebrojiti na prste jedne ruke. Stevan i Margita su do 1962. živjeli u adaptiranoj garaži (13m2) gdje su dobili i dva sina Žolta i Atilu.

Stevan je želio da napreduje i u struci pa je tako 1962, kao prvak svijeta, prekinuo radni odnos i  na predlog Rvačkog saveza Jugoslavije, sa stipendijom u visini dotadašnje plate - upisao Saveznu višu prednjačko - trenersku školu u Beogradu i završio je učeći između treninga i takmičenja.

Po završetku reprezentativne karijere Stevan je 1969. godine u svojoj 37-oj godini upisao kao vanredan student drugi stepen studija na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu i diplomirao 1972. radeći za svo to vrijeme u Pančevu godinu dana kao profesionalni trener rvačkog kluba "Dinamo" za koji se po potrebi i takmičio. Nakon toga Stevan je postao i nastavnik sa jednim i po radnim vremenom u školi "Boris Kidrič" i kao amaterski trener "Dinama", podižući tadašnje generacije brojnih mladih takmičara koji su se kasnije i kvalitetno afirmisali.

Sve ono (materijalno i finansijsko) što bi današnji elitni sportisti dobili za ovakve uspjehe Stevan i Margita su mogli samo da sanjaju. Margita je zarađivala svoju platu na poslu, a Stevan se borio i takmičio za stipendiju. Nagrade koje mu je dodjeljivala ondašnja SOFK-a za međunarodne rezultate kada bi se odbio porez bile su vrlo mizerne. Stevanov studij su finasirali zajedno samo Margita i Stevan isključivo iz kućnog budžeta. Stevan je jednom rječju za ondašnje vrijeme bio uzor mladim sportistima i za takav rad i samopregor odlikovan je s dva ordena i velikim brojem najvećih nagrada za to vrijeme (Majska nagrada, Oktobarska nagrada, Nagrada grada Beograda) i čak je tri puta bio na prijemu kod predsjednika Tita na što je bio najponosniji!

1973. porodica Horvat se iz Beograda seli za Novi Sad jer je Stevan dobio radno mjesto u Zavodu za fizičku kulturu Vojvodine i vrlo brzo nakon toga (1975) je i magistrirao i postao je asistent, a kasnije i profesor na Katedri za borilačke sportove Fakulteta za fizičku kulturu Univerziteta u Novom Sadu gdje je radio pune 22 godine, sve do penzije. Generacije rvača, učenika i studenata pamte popularnog Pištu kao vrsnog trenera, pedagoga i najvećeg viteza na strunjači bez mane i straha.

Stevan Horvat je 2000-te godine proglašen za najboljeg rvača i sportistu Vojvodine XX vijeka. Preminuo je 2018. u Subotici.

Horvat je sve svoje diplome, medalje, plakete i pehare Muzeju olimpijaca na Fakultetu za sport u Novom Sadu.

 

 

 

 

         Stevan Horvat

  7. X 1932. – 28. V 2018.

Priredio: Edin Bojadžić, prof.


Sljedeće najave