Registracija

Uključenost roditelja u sportski život djece

Matej Fiškuš , 27.12.2018 18:34

Mnogi roditelji žele do neke razine biti uključeni u sportski život djece. To je njihova dužnost, ali i privilegija. Budući da najvećim dijelom podržavaju svoju djecu u svakom smislu, uloga roditelja je ključna za razvoj mladih sportaša. Međutim, prevelika uključenost u pravilu dovodi do konflikta s trenerom, upravom kluba i samim djetetom. Naprotiv, ako je njihova uključenost premala, dijete može dobiti osjećaj da je roditelj u potpunosti nezainteresiran za njegov napredak u sportu. S obzirom na stupanj uključenosti roditelja, postoje 3 osnovna stila ponašanja roditelja. Prvi su tzv. nezainteresirani roditelji koji su potpuno odsutni iz sportskog života svog djeteta. Oni ne dolaze na roditeljske sastanke niti se zanimaju za napredak djeteta. Neki jednostavno “prepuste” treneru svoje dijete jer oni sâmi za to nemaju želje, strpljenja ili vremena. Velike su šanse da sportska iskustva djece, koja su na taj način “gurnuta” u sport, budu neugodna i stresna, a dobrobiti bavljenja sportom svedene na minimum. Njihova suprotnost su fanatični (još se nazivaju i „problematični“) roditelji jer žele da njihovo dijete bude sportska legenda. Često se dogodi da su takvi roditelji i sami bili sportaši te imali vrlo uspješne sportske karijere pa žele nastaviti tu „obiteljsku tradiciju“, a svoje dijete potiču (ponekad i tjeraju) na natjecanja pod svaku cijenu. Prisutni su na većini treninga, glasno komentiraju odluke suca i vole da se njihova prisutnost primijeti na natjecanjima. Obično su (naj)glasniji na sastancima kluba i nerijetko preuzimaju glavnu ulogu kad je riječ o logistici i ostalim oblicima podrške klubu. Idealni su podržavajući roditelji, a njihova je odlika da su dovoljno informirani o predstojećim natjecanjima i većini događaja u klubu (i oko njega) te nastoje biti podrška treneru ne miješajući se pritom u njegov posao, a uz to redovito plaćaju članarinu. Za uzvrat ne očekuju da njihovo dijete igra svaku utakmicu (ili veći dio svake utakmice), već im je osnovni cilj da se dijete zabavi na treningu, stekne nove prijatelje i kroz sport uči o izazovima i načinima suočavanja s istim. Njihova prisutnost u sportu je prijeko potrebna i obično takvih roditelja ima najmanje, što trenerima predstavlja veliki problem i stres na poslu. Neovisno o tome kojoj vrsti roditelja pripadali, svima je u interesu da se djeca kroz sport razvijaju u odrasle ljude. Sportski psiholozi mogu pružiti podršku trenerima i roditeljima u suočavanju s izazovima prilikom uključivanja mladih u sustav natjecanja, kao i u razvijanju strategija suočavanja s negativnim rezultatima kod mladih sportaša. Obitelj se ističe kao osnovni izvor informacije i temelj kreiranja stavova o sportu i zdravom životu kod djeteta. Zato je suradnja roditelj – trener – dijete ključna u optimalnom funkcioniranju i razvoju sportaša. Psiholog u tom odnosu može biti „katalizator“ koji će povećati vjerojatnost uspjeha i prikladnog razvoja mladih, kao i promicanje zdrave kulture življenja u zajednici.


Piše: Matej Fiškuš, sportski psiholog

Sljedeće najave