Registracija

Rukometni vratari na EP 2018.

Sanimir Radek , 08.02.2018 20:35

Zaključak o nastupu naše reprezentacije na EP iz vratarske perspektive

Da ne bi bio general poslije bitke možete pročitati moje starije postove, a mogu vam poslati i poveznice u inbox sa člancima u kojima je prije četiri godine napisano da hrvatska rukometna reprezentacija nema vratare za vrhunske rezultate unazad dosta godina.

Također nisam jedan od trenera koji se boji izreći javno svoje mišljenje i iznijeti stavove bojeći se „automatske presude“, pa zato u javnosti šute i nadaju se......(ha, ha, ha).

 

Ne priznajem teorije da ako je dobra obrana da onda i vratari bolje brane koju nam uporno serviraju komentatori, sukomentatori, ali i podobni stručnjaci! Gospodo draga, pogledajte utakmice drugih reprezentacija i vidjeti će te da njihovi vratari brane i kontre i sedmerce i zicere, kad nema obrane ni blizu, a mi se skrivamo i lažemo sami sebe ne želeći se zamjeriti nikome!

 

Jasno i glasno treba reći: učinak vratara nam je poražavajući i postaviti pitanje zašto je sve lošiji?

U usporedbi sa EP 2016. godine i SP 2017. godine, te ovogodišnjim prvenstvom učinak vratara nam je:

EP 2016: (Stevanović, Alilović) 90/308 - 29 % obrana!

SP 2017: (Stevanović, Ivić) 50/177 - 28 % obrana uz napomenu da je jednu utakmicu branio i Pešić te nije u ukupnoj statistici.

EP 2018: (Alilović, Stevanović, Pešić) 64/251 – 25 % obrana!

 

Na navedenim natjecanjima najbolje reprezentacije imale su prosjek između 35 % i 41 % obrana.

Statistika nedavno završenog EP još je poražavajuća za našu reprezentaciju jer smo na samom dnu prema ukupnom postotku obrana vratara. Gore od nas su samo reprezentacije Srbije, Mađarske i Crne Gore, dok je najbolja Švedska sa 36 % obrana vratara (Andreas Palicka i Mikael Appelgren) uz napomenu da su osvojili srebro sa samo četiri pobjede i sa čak četiri poraza, a igrali bez jednog od trenutno tri najbolja vratara na svijetu Mattiasa Anderssona koji se oprostio od reprezentacije.

 

Povlačeći paralelu između učinka vratara najlošijih reprezentacija i liga iz kojih te reprezentacije trebaju regrutirati vratare za nacionalne selekcije dolazimo do zaključka da bez jake i kvalitetne lige nema ni vrhunskih vratara, a to podjednako vrijedi i za Srbiju, Crnu Goru, Mađarsku, a pogotovo za Hrvatsku.

Hrvatska rukometna liga je jedina uz crnogorsku ligu iz kojih nema ni jednog jedinog reprezentativca jer u obzir ne uzimamo ni RK PPD Zagreb, ni RK Nexe iz Našica koji se uključuju u samu završnicu prvenstva a kroz sezonu igraju SEHA ligu, te Ligu prvaka i Kup EHF, a ne nacionalno prvenstvo.

Kad smo kod naša dva najbolja kluba situacija s vratarima je slijedeća: na vratima PPD-a prva dva vratara su iz Slovenije, Skok (do prije neki dan) i Kastelic, a vrata našičkog kluba brani Kristian Pilipović reprezentativac Austrije!!!! Pa zar hrvatska Premijer liga ne može iznjedriti vratara za PPD i Nexe?

 

Velika većina najboljih vratara nedavno završenog EP brani u klubovima iz država sa najjačim ligama: Njemačka, Francuska, Španjolska i Danska, a to su trenutno uz Švedsku i najbolje reprezentacije na svijetu.

Naši pak se reprezentativni vratari natječu u objektivno puno slabijim ligama. Stevanović u Švicarskoj, Alilović u Mađarskoj i Pešić u Bjelorusiji. Da, reći će neki da Pešić brani u Brestu, a Alilović u Vespremu, da igraju Ligu prvaka i SEHA ligu. Istina, ali Pešić puno bolje brani u klubu, dok se u reprezentaciji još nije nametnuo niti dokazao, a Alilović je rezerva Mikleru koji je prosječan vratar, nikako vrhunski, a ja smatram da drugi vratar bilo kojeg kluba ne može biti prvi vratar reprezentacije!

 

Zadnjih par godina najviše je pokazao Ivan Stevanović. Uz konstantnih 30-tak i više posto obrana na navedena tri natjecanja, ali u sjeni Mirka Alilovića kojeg se neopravdano i po meni neshvatljivo forsira da bude prvi vratar reprezentacije. Siguran sam da je Stivi bio od početka prvi vratar reprezentacije, naš rezultat bio bi puno bolji kao i ukupan učinak vratara na domaćem EP.

 

Kolega Josip Mesnik izvukao je statistiku Mirka Alilovića od 2010. godine i ona izgleda ovako:

„Od 2010. do 2016. jer 2017. nije bio pozvan u reprezentaciju, Mirko je bio na 3 EP , 3 WM i 2 OI. Niti jednom nije bio među prvih 20 golmana osim u Londonu na OI sa učinkom od 36% i prosjekom od 10,1 obrana po utakmici u 8 utakmica. Na ostalih 7 takmicenja je imao prosjek manji od 15 % sto je iznosilo u prosjeku 5,2 obrana po utakmici... Čak je i Stevanović 2 puta bio u top 10 golmana, Ivić jednomu top 3 golmana i jednom Venio u top 10 golmana, a sva trojica su bili zamjena Mirku“.

Dodajem Mirkecovu statistiku sa zadnjeg natjecanja: u 5 utakmica 13 obrana uz postotak od 20%!

I što zaključiti iz navedenih podataka?

 

Ako su njih trojica bili naši najbolji vratari u trenutku pozivanja u reprezentaciju, a smatram da nisu jer uz Ivića koji je imao problema sa ozljedom imamo još i Marina Šegu koji dugo brani na visokom nivou u klubu a nije dobio šansu u reprezentaciji, što je prouzročilo njihov loš učinak?

 

Povratak u reprezentaciju Mirka Alilovića i njegovo nezasluženo forsiranje za prvog vratara?

Odnos Ivana Pešića i Mirka Alilovića?

Nezadovoljstvo Ivana Stevanoviće stavljanjem za drugog vratara?

 

Da li su krivi treneri i psihološka priprema vratara uoči prvenstva jer igračima nametati pritisak osvajanja naslova, a od vratara očekivali petnaest obrana po utakmici?

 

Pitanja ima bezbroj, a odgovora nema niti će ih biti jer fraza kaže da „sve prljavo rublje treba ostati u svlačionici“!

 

Mislim da su se pod pritiskom javnosti svi treneri kao i selektor pogubili jer su slušali glas naroda kod izbacivanja i promjene vratara u toku prvenstva, a plan kako izvući maksimum od njih ako ih ne krene nisu imali.

 

Od dvije izgubljene utakmice protiv Švedske i Francuske, za polufinale smo trebali pobijediti jednu, a učinak protivničkih vratara na tim utakmicama bio je ispod prosjeka što je nama trebala biti šansa, jer ponavljam da se protiv našeg napada nisu istakli vratari nijedne reprezentacije. Šveđani su nam obranili 8 lopti, a francuski vratari 11 lopti, dok su naši vratari „uspješno“ odradili posao sa 6 obrana šveđanima i 9 francuzima!

 

Ukupan učinak naših vratara je loših 64 obrane na sedam utakmica što znači svakih 6,5 minuta utakmice jedna obrana, a za usporedbu najbolji vratari su reprezentativci Švedske koji obrane loptu svake 4 minute ili pak Arpad Šterbik koji je u zadnje i najbitnije dvije utakmice upisao 11 obrana za 37 minuta ili jednu obranu svake 3,4 minute provedene na terenu!

 

Gdje su naši vratari, gdje su naši treneri rukometa, a posebno treneri vratara. Svaka nacionalna selekcija ima jednog, a seniorska čak dva trenera vratara! Organiziraju se kampovi za rukometne vratare na svjetskom nivou, a vratara ni za lijek!

Definitivno je zakazala struka, počevši od rada u klubovima, do saveza koji imenuje podobne osobe za trenere vratara bez ikakve valorizacije njihovog učinka i to traje već godinama i nitko ne snosi nikakvu odgovornost.

 

Rješenje? Analizirati problem, napraviti strategiju i početi raditi!

Problem je detektiran, a strategija treba biti izrada jedinstvenog plana i programa rada sa vratarima po  dobnim uzrastima u svim klubovima.

Prije toga odgovornima predlažem okrugli stol na temu rukometnih vratara danas i sutra na koji bi pozvao stručne osobe iz saveza, zatim trenere reprezentacija i klubova, trenere vratara, sportske psihologe, kondicijske trenere kao i svoju malenkost sa prezentacijom „Rukometni vratari budućnosti“.

Sljedeće najave