Registracija

Rukometni vratari budućnosti

Sanimir Radek , 28.04.2016 18:24

    Rukomet je u zadnjih par godina bitno evoluirao glede brzine, snage i eksplozivnosti. Prva faza počela je sa strelovitom ofenzivom (brzi centar, kontra i

polu kontra), međutim sad se tu priključuje i defanziva koja se privikla na takav brzi rukomet.

 

     Nažalost, taj trend nisu slijedili rukometni vratari koji po mom mišljenju uvelike stagniraju. Neki zbog staromodnog načina treniranja, a neki ipak

treniraju po najnovijim metodama, ali ipak ne pokazuju  napredak.

Izuzev maksimalno desetak svjetskih vratara koji su top i koji će to i ostati do kraja svoje karijere, svi ostali većinom stagniraju i glede odbrana su na

nekom prosjeku između 25 i 30 % obranjenih udaraca na svoj gol. Podsjećam da su do prije 7, 8 godina osrednji vratari imali postotak između 30 i 35 %

obranjenih udaraca na svoj gol, a vrhunski vratari, kojih je u našoj hrvatskoj ligi bilo 6,7, imali su prosjek oko 40 % ali ukupan kroz cijelu ligu. 


Danas postoje vratari koji su sposobni obraniti 15 do 20 udaraca na svoja vrata, ali je to rijetka pojava, a zbog velikog broja primljenih golova znatno je

manji postotak obrana, a o kontinuitetu takvih obrana je suvišno i govoriti, jer ih naprosto ni nema!

 

    Podsjećanja radi, unazad desetak godina (prije uvođenja brzog centra) padalo je manje golova po utakmici, ali su vratari imali veći postotak i broj

obrana vratara. Danas pak se znatno povećao ukupan broj golova po utakmici, a broj obrana vratara se nije povećao – naprotiv, čak i smanjio, uz ukupno

lošiji postotak obrana. Primjetno je da  imamo momčadi koje rotiraju čak i tri vratara u jednoj utakmici gdje svaki odbrani po nekoliko udaraca, pa se

dolazi do nekih 12 do 15 obrana ukupno, što je relativno malo, prema primljenim zgodicima te postotku uspješnosti.


    Hrvatski rukomet, htjeli mi to priznati ili ne, trenutno nema nijednog vrhunskog vratara, a trebali bi ih imati barem desetak prema uspjesima naše

reprezentacije i broju vratara po svim klubovima u hrvatskoj i u inozemstvu.

Pod pojmom "vrhunski" vratar podrazumijeva se vratar koji ima dobar prosjek obrana u kontinuitetu i kroz cijeli natjecateljski ciklus, bilo to ligaško natjecanje ali i velika rukometna natjecanja: liga prvaka, svjetska i evropska prvenstva te Olimpijske igre.


     Vratari su danas zanemareni, i to slučajno - zbog nedostatka vremena za rad s njima ili pak namjerno -  zbog trenerskog neznanja na koji način ih trenirati i pripremati, te izvući njihov maksimum jer većina trenera dolazi od osoba koje su u karijeri bili igrači, a ne vratari (iako se u zadnje vrijeme i to mijenja u korist trenera vratara).

 

Svi gore navedeni elementi (a ima ih još), umjesto da poboljšaju učinak vratara, rezultiraju suprotnim učinkom!!!!

Zašto??

Naravno da ima i otežavajućih okolnosti kao što su veće brzine lopte, brži i iznenadni izbačaj lopte, snažniji udarci, nepredvidljivost i lucidnost napadača…

Vrhunske izvedbe vratara danas su postale slučajne i rijetke. Gotovo svakodnevno čujemo pohvale na njihov račun ako imaju  8, 9 ili 10 obrana po utakmici. Nekad se taj broj nije ni spominjao kad bi spomenuli vratare, nego je uvijek bio dvoznamenkasti. 

Žalosno je da je danas više vrijedi brzo baciti loptu na centar nakon primljenog gola, nego obraniti udarac.

Poštovani kolege treneri, zamislite si da imate vratare koji vam imaju u prosjeku min 15 obrana po utakmici uz postotak koji je veći od 40 %?  Da, naravno mi bi to htjeli, ali kako to postići?

 

Prije rješenja i zaključaka moramo se podsjetiti što se to promijenilo (ili nije), unazad 20 godina glede rukometnih vratara, govorim o jednoj prosječnoj prvoligaškoj ekipi koja trenira svakodnevno popodne i 2 do 3 puta prijepodne:

Dakle ništa bitno se u tom segmentu nije promijenilo, ali se sjećam da smo mi imali bilježnice ispisane podacima o svakoj ekipi, igraču i njegovom načinu šutiranja po pozicijama, tko i kako izvodi sedmerce…, dok nam je danas to smiješno! Rijetko čujem da neki vratar to radi i individualno se priprema se za protivničku ekipu.

 

  1. vratare  početi učiti braniti, a ne ih trenirati,
  2. promijeniti način osnovnog kretanja vratara,
  3. drugačije postavljanja vratara,
  4. promijeniti dosadašnji način treninga vratara,
  5. uvesti nove metode treninga,
  6. usvojiti nove taktičke elemente,
  7. prilagoditi način igranja obrane vratarima, a ne obrnuto,
  8. voditi detaljnu statistiku,
  9. integrirati i usavršiti sve gore navedeno u jedan proces,

 

Danas svaki vrhunski klub (ali i prosječni klubovi) imaju na platnom spisku trenera vratara. Njegov zadatak je trenirati vratare u vremenu kad ostali dio radi TE-TA elemente i voditi statistiku za vrijeme utakmice, te je predati glavnom treneru nakon utakmice. I tu u većini slučajeva njihova uloga  završava.

Bojim se i spomenuti samoprozvane trenere vratara koji NIKAD nisu stali na gol, a vjerujte mi ima i slučajeva gdje neki nisu nikad ni igrali rukomet, pa su treneri vratara i, nažalost rukometa.

  Zanimljiv je podatak o broju i strukturi trenera u hrvatskoj preuzet iz projektne studije „Treneri i stručni poslovi u hrvatskome športu“ (Kineziološki fakultet u Zagrebu, 2011.): „…zaključak kako su hrvatski treneri još uvijek „univerzalni treneri“ koji rade bez odgovarajućih stručnih timova sa specijaliziranim trenerima što je ozbiljan ograničavajući čimbenik kvalitete trenerskoga rada u hrvatskome športu.“

Da li su se odgovorni u klubovima ikad zapitali: Koga plaćaju? Zašto ga plaćaju?  Ili zatražili statističke podatke za koliko % se povećao učinak vratara otkad imaju trenera vratara u svojoj ekipi? Bojim se kakvih bi tu sve izgovora bilo, a najmanje pravih odgovora.

Dakle, ne trenirati, jer to danas  uz sveprisutni internet i „You Tube“ može raditi svatko, nego učiti i biti učitelj jer u takvom integriranom procesu rada napreduju i učenik i učitelj što dovodi do cjeloživotnog učenja i usavršavanja.  Uloga učitelja - trenera je bitna  u  smislu tjelesnih, ali i mentalnih sposobnosti i vještina.

Što se tiče načina kretanja vratara, još uvijek ih učimo polukružnom kretanju, noga do noge, od krila do krila…. postavljanje isto kao prije 30 godina, izlazak na tzv. „zicere“ lepezom ili polu-lepezom, ista otvaranja odnosno ispadi nogom u stranu, izlazak prema igraču koji šutira (obavezno prema krilnim pozicijama)…

Za takav način kretanja po rukometnom golu (od krila do krila)  vrataru je danas potrebno 6 ili 7 dokoraka (muški seniorski vratari) da bi došli iz pozicije za obranu s lijevog krila do pozicije za obranu s desnog krila.

Po novom načinu kretanja vrataru su potrebna  najviše 4 dokoraka za postavljanje u poziciju za obranu s lijevog krila, do pozicije za obranu s desnog krila, što im omogućava dužu pripremu (postavljanje, koncentracija, pregled igre, analiza napadača...) za reakciju, odnosno  obranu šuteva upućenih od strane krilnih napadača.

 

Postavljanje vratara na udarce s krila je takvo da je napadač uvijek u prednosti jer je postoji bezbroj mogućnosti za postizanje zgoditka (suprotni kut, bliži kut, šut „kroz“ glavu, lob, suhi list, frljoka ili spin…).

Postavljanje vratara po novoj metodi omogućava vrataru da samim postavljanjem eliminira (skoro pa 100%) slijedeće šuteve na gol: lob, frljoka, šut kroz glavu, suhi list i šut u suprotni kut. Napadačima s krilnih pozicija preostaje samo bliži kut za šutiranje, s time da mu se i taj prostor smanjuje skokom prema sedmercu. Zvuči nevjerojatno, međutim ako krilo ima veći odraz i veći kut – slobodan prostor za postizanje zgoditka mu se smanjuje, a ujedno postaje i manje precizan..

Kao primjer prilažem link na detalj  utakmice Danska-Mađarska sa nedavno završenog EP za žene, gdje se igračica danske (marker) nije stigla zamijeniti sa svojom vratarkom, vratila se na gol i obranila zicer igračici sa lijevog krila, postavljajući se intuitivno, a ne naučeno! Igračici bi vrlo vjerojatno lakše bilo zabiti gol pravoj vratarki nego igračici koja se nije postavila kako se to od vratara očekuje!

 

Glavna promjena odnosi se na mnogobrojne serije udaraca vratarima kada se šutiralo naizmjenično u svim smjerovima. S obzirom da se vratar postavlja u poziciju da drugu stranu pokriva s tijelom, većina upućenih udaraca ide u bližu stranu, pa prema tome treba posebno učiti vratara da brani takve šuteve i povećati broj takvih šuteva na treningu.

Vratar zauzima nekoliko osnovnih pozicija za obranu serije šuteva, koji se upućuju prvo samo u jednu stranu tijela, a zatim u drugu stranu tijela, lijevo i desno (nikako naizmjenično lijevo-desno).

Ovakav način može se primijeniti za šuteve s krilnih pozicija i za šuteve upućene sa linije 6 metara i to s pozicije s kojih šutiraju linijski napadači,  široko lijevo i široko desno.

Za šuteve s vanjskih pozicija (osim sa sredine) postavljam slijedeća pravila:

Takav način postavljanja i branjenja zahtijeva od vratara mijenjanje dosadašnjih stečenih navika prilagođavanje novim zahtjevima za što su potrebne izuzetne mentalne sposobnosti.

Pravila treba primjenjivati na treninzima pri svakom šutiranju, ispočetka ide malo teže, ali s vremenom vratar mora usvojiti novi način postavljanja i branjenja. Napadačima tako ostaju samo jako precizni šutevi u suprotnu stranu vrata i to u sami gornji ili donji kut vrata. 

Što se tiče šutiranja sa sredina vanjskih igrača, kao i igrača s crte tu glavnu ulogu na sebe trebaju preuzeti treneri sa obrambenom taktikom koja ne dozvoljava šuteve sa sredine s bilo koje udaljenosti, kao i obrambeni igrači koji trebaju pokušati spriječiti takve pokušaje ili ih svesti na minimum. 

Zašto? 

Odgovor leži u činjenici da je vratarima najteže braniti šuteve upućene sa sredine iz bilo koje udaljenosti (6,7, 8 i 9+ metara). Ukoliko i dođe do šuta, vratar isto kao u prijašnjem slučaju ne smije reagirati prije, tj. napamet nego pričekati šut i pokušati ga refleksom obraniti. U svakom slučaju je bolja nikakva reakcija nego reakcija napamet, jer vrlo lako prelazi u naviku kretanje napamet, odnosno biranje jedne strane pa na sreću ako pogodim – možda obranim! 

Vratarima je potrebno tokom tjedna što više različitih šuteva sa pozicija po mogućnosti od različitih igrača. To znači da treba vratare rotirati, ne samo unutar jednog treninga, već i unutar različitih dobnih selekcija istoga kluba (s tim da mlađi vratar nikad ne brani na treninzima starijih). Poželjno bi bilo da se vratari mogu  dogovorno razmjenjivati između klubova koji treniraju u blizini ili u istoj dvorani. Korist od takvog načina treninga ne bi imali samo vratari već i igrači. Ima puno mogućnosti, ali sve ovisi o kreativnosti trenera.

Mentalni trening i njegove tehnike postaje važna karika u kreiranju uspjeha sportaša, te je jednako vrijedan kao i kondicijski i taktički trening.

Neke od tehnika mentalnog treninga su: vizualizacija, vježbe koncentracije, autogeni trening, brain gym...

Očni trening ili gimnastika za oči: oko je također mišić kojega treba trenirati kao i ostale mišiće, jer je oko uz naš um početno mjesto reakcije na napad protivničke ekipe.

Vježbe disanja:  disanje se također može i mora vježbati kako bi nahranili naše tijelo kisikom te se umirili.

Meditacija: u današnje vrijeme meditacija se sve više predstavlja i koristi kao sredstvo s ciljem odmora i opuštanja.

Yoga je sustav drevnih duhovnih i tjelesnih vježbi porijeklom iz Indije a sastoji se od fizičkih vježbi vježbi disanja.

Naravno, da se sve navedeno ne može vježbati ili trenirati na treningu, jer takav način rada zahtijeva odučenika svakodnevni rad i na treningu, ali još više individualno te  svakodnevno van trenažnog procesa, odnosno u slobodno vrijeme. 

Isto tako svatko si mora osobno ili uz pomoć stručne osobe špronaći neke od navedenih tehnika koje mu najviše pomažu u radu i treningu.

 

Novi način rada vuče za sobom i nove znatno raznovrsnije taktike za branjenje udaraca upućenih  sa svih pozicija, a ne samo gore navedene krilne pozicije. Za svaku poziciju s koje napadač šutira, rukometni vratar mora imati minimalno dvije različite taktike koje može primijeniti prilikom obrane šuta.

Što se pak tiče tehnike branjenja , ona se prilagođava fizičkoj konstituciji i motoričkim sposobnostima samog vratara kojeg treniramo i u potpunosti se individualizira. Najveća greška je učiti sve vratare da brane na isti način umjesto da brane na svoj način, jer u konačnici ipak je važnije  obraniti loptu.

 

S  obzirom da postoje različite obrambene varijante (6-0, 5-1, 4-2, 3-3…), a samo dva vratara u ekipi logički bi bilo da je vratar kompatibilan sa vrstom obrane koja se igra u tom trenutku. 

Da bi nam takvo razmišljanje donijelo značajnu prednost u odnosu na protivnika moramo odlično poznavati svoje vratare, te  znati kako reagiraju i kako se ponašaju u svakoj situaciji na terenu. Primjer, ako imamo vratara koji je odličan u obrani šuteva s distance, postavlja se obrambena varijanta koja dozvoljava protivniku da uputi  više šuteva s distance, a manje s linije 6 metara ili obratno, ako je naš vratar odličan u branjenju zicera, onda se prema njemu postavlja obrana sa manje šuteva s distance. Tu je vrlo bitna detaljna statistika koja nam pokazuje kako i kada nam vratari brane dobro, odnosno slabije, a ne samo broj obrana i postotak.

 

U današnje informatičko vrijeme vođenje statistika je brzo, precizno i lako, da samo kad bi znali koji statistički elementi nas interesiraju i od kojih možemo izvući kvalitetne zaključke. Kod vratara se danas najčešće prate sljedeći statistički elementi:

Najčešće:

Rijetko:

Skoro pa nikad:

Smatram da trener za vrijeme utakmice mora trenutno imati dostupne sve gore navedene informacije vezane uz učinak vratara kako bi lakše i brže donosio odluke vezane uz promjene vratara.

U cijeloj priči oko vratara potpuno su nejasni kriteriji po kojima ih treneri mijenjaju za vrijeme utakmice kao npr:

Kad bi trenerima postavili 2 pitanja,

  1. Na osnovu čega mijenjate vratare za vrijeme utakmice?
  2. Zašto ih zbog toga mijenjate?

...vjerojatno bi dobili mnogo različitih odgovora na prvo pitanje, a dosta sličnih odgovora na drugo pitanje.

Pravila nema, o tome nas (trenere) nitko nikad nije učio, a nismo se sami dovoljno potrudili da si postavimo kriterije na osnovu kojih bi mijenjali vratare, već to radimo po nekom osjećaju, koji pak je za svaku utakmicu različit.

Rješenje problema je u trenutno dostupnoj detaljnoj statistici za vrijeme utakmice i jasno postavljenim vlastitim kriterijijma prije utakmice u suradnji sa vratarima i njihovim trenerom (ako ga imamo).

 

Vratar je najbitnija karika uspjeha jedne rukometne ekipe, pa se prema njima treba tako i odnositi. Uz svakodnevan rad na treninzima, vrlo je bitan način života vratara, prehrana, odmor, zdravlje i san, te posvećenost radu na sebi u slobodno vrijeme.

Vratari jedne ekipe moraj međusobno surađivati, nadopunjavati se, pomagati, evidentirati i ispravljati nedostatke, voditi bilješke i statistike, analizirati sebe kroz video snimke utakmica i sl.

Treneri bi trebali surađivati sa vratarima puno više nego dosad, bolje se međusobno upoznati, naučiti međusobno komunicirati očima i pokretima tijela…., a sve to dovodi do stvaranja poštovanja između igrača i trenera, a u konačnici i do boljeg rezultata i učinka ekipe, koje smo mi samo jedna, ali najčvršća, karika, u lancu.  

 

Prezentacija

Sanimir Radek - biografija


 Autor: Sanimir Radek (prosinac 2014.)


Sljedeće najave