Registracija

Rukometni PTSP

Sportilus .com , 30.03.2017 12:18

Rukometni PTSP

 

Svi znamo što je rukomet, a mislimo da znamo i što je PTSP. Navedenu kraticu u zadnje vrijeme poistovjećujemo, nažalost, samo sa ratom i ratnim zbivanjima, te njegovim posljedicama. U ovom članku nije riječ o takvom posttraumatskom poremećaju iako ima poveznica, već o sportskom. Točnije, rukometnom.

 

Posttraumatski stresni poremećaj ili po našem PTSP oblik je psiholoških posljedica izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju psihičkom ili fizičkom integritetu osobe te koja ta osoba doživljava krajnje traumatično (po Wikipediji).

 Posljedice rukometnog PTSP-a ipak nisu toliko zastrašujuće, ali nisu ni zanemarive. U godini kad slavim jubilej od 35 godina aktivnog bavljenja rukometom, na sve moguće načine prošao sam izlaganja mnogim rukometnim događajima, situacijama i ljudima za koje mogu tvrditi da bi kod masu drugih osoba izazvale navedeni poremećaj s dugotrajnim posljedicama i bijegom od rukometa, ali ne i kod mene.

 Sam početak treniranja rukometa u Čakovcu, nakon što sam kao i svako dijete u to vrijeme prošao djetinjstvo preskačući ograde i penjući se po drveću, došlo je nakon neuspjelih pokušaja u nogometu i stolnom tenisu. Treniram rukomet. Bravo, sine! Tata, mama! Golman sam! Jao sine, pa ti znaš kako je to opasno? Pa zamisli da te lopta pogodi u glavu!? Imati ćeš posljedice cijeli život!

Naravno i pogodila me, ne desetak puta, nego nekoliko desetaka puta od kojih sam prošao samo sa sedam (7) potresa mozga. Posljedica? PTSP!

Kad si član malog rukometnog kluba iz još manje sredine, a stigne ti poziv za selekciju, pa za reprezentaciju, taj poziv završi u ladici nekog uredskog štakora, kao što su i moji završili, što sam kasnije doznao. Razlog? Pa kaj će on tamo? Uzeti će ga neki klub i bla, bla, bla…

 Kasno sam počeo trenirati, ali brzo stigao do ponude jednog jedinog u to vrijeme rukometnog saveznog prvoligaša – zagrebačkog Medveščaka. Euforija je splasnula kad se preko noći 30 milijuna tadašnjih dinara preko noći pretvorilo u 50 milijuna za plaćanje odštete, na što su se gospoda iz Zagreba samo nasmiješila, sjela u automobil i vratila se u Zagreb neobavljena posla. Posljedica? Naravno, PTSP! Akteri  iz Zagreba još su uvijek živi i ispričali su mi cijelu istinu.

  A lokalni rukometni šef, s kojim me sudbina prepliće cijelu karijeru, dao je na kraju ispisnicu za nula (0) dinara, jer je ostao bez golmana, pa sam te sezone studirajući u Zagrebu odigrao sezonu za RK Zrinski Čakovec s bjanko ispisnicom u džepu, a dotični bez golmana i dinara.  

 Nažalost ili na sreću, nisam završio u Medveščaku nego u RK Zagreb koji je počeo graditi pobjedničku momčad s kojom sam osvojio Prvenstvo i Kup bivše države, a par mjeseci nakon mog odlaska postali su i prvaci Europe.

 Prošao sam Prvu rukometnu ligu bivše države, kao igrač Rukometnog kluba Zagreb uzduž i poprijeko. Od vrućih terena Bitole i Lovćena, do hangara umjesto dvorana kao npr. u Zrenjaninu, bijesnih antisportskih navijanja, domaćinskog suđenja u gostima, kao  i na domaćem terenu, vožnje „Tko to tamo peva“ busevima po makadamima i seoskim putovima, pa sve do vožnje transportnim vojnim avionima i luksuznim autobusima.

 Ali kad studiraš u isto vrijeme (Građevinski fakultet), treniraš koliko stigneš i ne posvećuješ se 100 % sportu, a nemaš nikog svog da te pogura, naravno da izvisiš bez obzira na kvalitetu. Na sam spomen fakulteta treneru se diže kosa na glavi, pa završiš na transfer listi usred sezone zbog tamo nekog izmišljenog pravila da se klub za europska natjecanja može pojačati sa dva igrača iz lige koji nisu igrali te sezone u Europi. Posljedica? PTSP, ali još uvijek ima volje u meni!

 Hrvatska liga, u kojoj sam zaigrao od osnutka, također je obilovala stresnim doživljajima i situacijama, a moglo bi se reći i smrtnom opasnošću. Karlovac nije bio siguran grad tih ratnih godina, ali rukomet je disao punim plućima. Kad svakodnevno završavaš u skloništima skriven od granata, treniraš na prvoj liniji fronte u dvorani s rupama od tih istih granata, igraš domaće utakmice u Jastrebarskom, a europske u Sloveniji, družiš se više s vojskom nego s rukometom opet zaradiš, a što? Pa, PTSP!

 Metković je nakon Karlovca bio kao melem na ranu. Tri predivne godine na jugu, blizu mora, Međugorja, Mostara, Dubrovnika, Crne Gore, Sarajeva….

Dolazak u Metković je bila avantura. Među prvima sam prošao relaciju Karlovac – Slunj – Knin – Sinj, ali ne oklopnim vozilom i u uniformi, nego u civilu i sa strahom na suvozačevom mjestu. Kad sve to prođeš, stigneš do table Metković i odmah platiš 38 nečega zbog prebrze vožnje, gore ne može biti, misliš si, ali…

 Sarajevo, 15. kolovoza 1996. godine. Sportski posjet s rukometnim predznakom. Jedini stranci taj dan u gradu Peter Galbraith, kardinal Vinko Puljić, moj trener Mate i moja malenkost. Al smo se nauživali i druženja s rukometnim prijateljima i ića i pića, ali i straha u Hadžićima kad su nas pozdravljala braća s tri prsta misleći da smo iz Čačka zbog čakovečke registracije na automobilu. A tek povratak bez svjetala, brzinom od 20 km na sat iz sigurnosnih razloga i zamjenom vozača i suvozača svakih pola sata, ha, ha, ha…

Taj  PTSP je također zbog rukometa, rukometnih trenera i prijatelja iz Sarajeva.

 Putovanja na utakmice iz Metkovića započinjala su redovito u petak ujutro (osim gostovanja u Splitu), a završavala u nedjelju u ranojutarnjim satima. Maslenica, mrak, opet bez svjetala, u očekivanju svega i svačega... Ali s rukometom u mislima, prošle su i te tri godine života, koje su proletjele u trenu.

A najosebujnija osoba hrvatskog rukometa, čovjek sa tri doživotne kazne izbacivanja iz rukometa, veliki rukometni djelatnik, poznavalac svih prilika i neprilika u rukometnom svijetu, nezaobilazni direktor kluba i moj prvi susjed, gospodin Zdenko Dragović ostavio mi je u nasljeđe „Rat i mir“ prema rukometu. Čovjek koji istrgne zapisnik delegatu na kraju utakmice i strpa ga u usta, čovjek koji se žali na suđenje kad izgubimo doma pod izlikom da su suci krali gosta i naravno utakmica se poništi, čovjek koji ima volje, strasti i znanja više nego cijela ekipa, čovjek zbog kojeg bi dali ruku u vatru, ginuli na terenu, ma to je jednom riječju „Zdena“. Uz njega PTSP je zagarantiran!

 Varaždin i rukomet u Varaždinu je još jedan izvor PTSP-a. Prva ozbiljna sportska ozljeda i operacija koljena. Nakon povratka, tučnjava na terenu, pa kazna ne igranja, a zatim i financijska kazna kluba. Hvala upravi kluba koja se na taj način odnosi prema igračima na terenu. Kratka i jedina neuspješna epizoda u cijeloj karijeri što se tiče rukometa, ali zato plodna što se tiče privatnog života i osvajanja srca rukometašice Dijane, sadašnje supruge i majke dvoje predivne djece. Taj PTSP neka ostane u privatnosti.

Uz sve to propade mi i dogovoreni transfer u Szeged!

 Povratak u Čakovec, šef je još uvijek tamo. Borba za goli opstanak, kvalifikacije protiv Arene iz Prve B lige. Pobjeda u prvoj utakmici (26 obrana) uz poraz u Puli (samo 24 obrane) i sačuvan je prvoligaški status uz pomoć Bobija i Rudija.

Love niotkud, prazna obećanja, ludom radovanja, obitelj se proširila, a spas je u školi rukometa SAN-SPORT koji uskoro prerasta u pravi klub i najbolju školu rukometa na ovim prostorima. Karijera zaključena, pa trenerski posao u rukometu i posvećenost obitelji.

 Ali, stiže malo rukometnog adrenalina kroz poziv iz Slovenije i rukometnog kluba iz Ormoža. Malo da se osjeti pečalba. Rukomet na visokoj razini, organizacija kluba solidna, a predsjednik tamo neki automobilistički as iz prošlosti koji je s rukometom na „ Vi“. Godina i pol dana vožnje na treninge i utakmice, neprospavane noći zbog kćeri, pa rad u školi rukometa, turniri, utakmice, treninzi…

Braniš na vrhunskoj razini 19 od 20 utakmica, a oni se ulove baš te zadnje, kao nisu zadovoljni, ha, ha, ha... Pa, mogli smo to i ranije zaključiti, ali tako je to kad si stranac, pa moju plaću rađe daju svome. PTSP zagarantiran!

 Slijedi drugi povratak kući i klubu RK IPC PIPO Perutnina ili neki drugi redoslijed sponzora u imenu da što ljepše zvuči. Rezultatski uspješno razdoblje, viceprvaci Hrvatske, puna dvorana, uz samo jednog stranca u ekipi. Ali igrati te utakmice, pogotovo na domaćem terenu (kad ti tzv. pravdu dijele Toma i Đino koji goste unakaze već na papiru kad se pročita delegiranje utakmica…) znaju samo pravi poznavatelji rukometa i tadašnjih prilika. Ma, mi nismo ni od Zagreba u gostima izgubili jer nam je trebalo za nešto, a novinari u Kutiji šibica samo spuštaju glave i prave se da ništa ne razumiju. Farsa!

A naš „predsednik“ u cipelama se samo smješka, ali nedugo zatim je i njega snašla cipela iz Saveza.

Lakrdija na svakoj utakmici u koju sam se i ja nesvjesno uklopio,  te sa puno obrana spriječio još veća…. (da ne budem prost). PTSP za mene, ali i za sve gostujuće igrače, te im se ovom prilikom ispričavam na doživljenim stresovima.

Primjer: dolazi Zamet sa trenerom Saračevićem (kojeg smjene skoro na poluvremenu!) i ne da ih treba pobijediti nego zgaziti 10 razlike. Trči igrač Zameta u kontru, skače sa 9 metara, zabije gol, a ja bacam loptu na centar, kad se začuje: Radek! Svirao sam prestup, nemoj da te isključim!

Ha, ha, ha i takvih još puno, puno  scena…

 Kad se sjetim trenera koji su me sve trenirali, do osoba iz vodstva klubova koji nemaju vezu sa sportom, a kamoli rukometom, onda se s pravom pitam kamo taj sport imenom „Rukomet“ ide?

 Vode ga ljudi koji nemaju veze sa sportom, treneri postaju kineziolozi koji nemaju veze s rukometom osim usmjerenja na kraju, sude suci koji ga skoro pa nisu ni igrali, jer tendencija je regrutiranje što mlađih osoba, a ti suci zatim postaju delegati i veliki rukometni znalci i teoretičari koji kroje pravila i budućnost rukometa. Čast izuzecima, kume na tebe mislim!

 Prijaviš se za suca, položiš neke ispite i testove danas, sutra sudiš prvu utakmicu i već zaradiš prvu lovu! Pitam ja Vas koliko godina treba da rukometašice ili rukometaši počnu zarađivati lovu od rukometa, te koliko njih uopće stigne do prve plaće?

 Do trenerske pak diplome ne možeš doći sa rukometnim stažem, rezultatima i radom nego samo uz plaćanje reketa Savezu, fakultetu, te ostalim institucijama koje provode takve tečajeve. Zašto Savez ne financira trenere koji su to zaslužili? Nije li u interesu Savezu da ima što više trenera koji će privući još više djece u rukomet?

Da, djece u rukomet, ali bez plaćanja famozne članarine! Ja nikad nisam plaćao članarinu u klubu kao ni svi moji vršnjaci, a imali smo i trenera i terene i lopte i opremu i prijevoz i sendvič i Koktu besplatno! Društvo se brinulo za sport, a sport je bio visoko na ljestvici prioriteta kod podjele financijskog kolača svakog grada i sela.

 Naravno da je bilo i lijepih trenutaka. Nemoguće je opisati ushit nakon pobjede, zadovoljstvo nakon treninga, rukometna prijateljstva koja ostaju zauvijek, te porok koji nas prati: jednom sportaš uvijek sportaš što se tiče vježbanja i treniranja.

 Rezimirajući tih 35 godina u rukometu prošao sam od škole rukometa do vrhunskog rukometa kao igrač, od osnivanja kluba do odličnih rezultata sa mlađim dobnim selekcijama kao trener, a danas pak uz informatičku logistiku u sportu treniram i rukometne vratare i igram veteranski rukomet.

 Ovo je samo kratki presjek nekih događaja i situacija zbog kojih bi se mnogi ostavili rukometa i pobjegli glavom bez obzira, a znam da ih ima podosta i ne zamjeram im ništa.

 A ja koji sam već zaražen rukometnim PTSP-om ne odustajem, dižem glavu i odlučujem se boriti za istinu i pravdu u rukometu. Vjerujem da postoji mnogo mojih istomišljenika zaluđenih rukometom do smrti i dajem svima nama šansu kroz portal Rukomet Sportilus da iznesu svoje ideje i prijedloge za bolje rukometno sutra.

 

Jednom rukometaš – uvijek rukometaš!

 

 

Autor:

Sanimir Radek

Glavni urednik portala Rukomet Sportilus

Idejni začetnik i osnivač projekta Sportilus

Direktor tvrtke Sportilus

Sljedeće najave