Hrvatska – Češka iz drugog kuta!

 

Dobro Vam nedjeljno jutro želim svima!

 

                Nakon jučerašnjeg orgijanja novinara, komentara, statusa i svega ostalog usmjerenog na šačicu huligana koji su nam upropastili vikend vrijeme je da se napiše gledište sa sportske strane. Vjerujem da bi sportski psiholozi mogli napisati dobar diplomski, ako ne i čitavu doktorsku disertaciju na temu naše utakmice protiv povijesno nam bliskih čeha.

Naime, gledajući i analizirajući ponašanje naše kompletne reprezentacije (sa rezervnim igračima i stručnim stožerom) dolazim do zaključka da nismo psihički bili spremni na niti na jednu situaciju koja nam se dogodila u završnici utakmice.

Kontroliraš utakmicu, bolji si od protivnika, vodiš 2-0, sve ti ide u prilog, protivnik grogirani bez neke izgledne šanse i na kraju strah od gubitka ne 2 boda nego čak i od poraza, a to je sve prošla naša reprezentacija u zadnjih pola sata utakmice.

 

Prva situacija: 62. minuta i izlazak iz igre Luke Modrića:

ü  dakako da je Luka naš najbolji igrač, ali mi moramo biti spremni igrati i bez njega, a ne da nam potonu sve lađe njegovim izlaskom ili razmišljanjima da li je ili nije ozlijeđen!?

ü  na licima igrača bio je već vidljiv strah i pitanje što i kako dalje;

 

Druga situacija: 76. minuta i prvi pogodak češke:

ü  nakon dominacije u skoku koju smo imali čitavu utakmicu, primimo gol iz skoka;

ü  ponestalo je samopouzdanja u obrambenom skoku, a još se nadovezala i loša reakcija Šubašića koji je mislio da lopta ide izvan okvira, a ne u okvir;

 

Treća situacija: 86. minuta i prekid utakmice:

level1 lfo3">ü  naših igrača je u tom trenutku bilo svugdje po terenu: skupljaju baklje, razgovaraju sa sucima, obraćaju se publici, pomažu vatrogascima, pravdaju se protivnicima i slične stvari;

ü  sve je to bilo u dobroj namjeri, ali….

ü  reakcija Ivana Rakitića i to odmahivanjem rukom prema publici misleći pri tom da nema smisla s njima imati posla, jedina je pozitivna stvar koja je izronila tokom prekida, ali ni do nje nije trebalo doći da smo u tom trenutku bili fokusirani samo na nogomet i privođenje utakmice kraju sa pobjedom;

ü  naime, nakon prekida naši igrači trebali su se okupiti svi zajedno na jednom mjestu, stati u krug, zagrliti se i dogovoriti da nas ništa ne smije izbaciti iz takta, da treba utakmicu privesti kraju, razmišljati i fokusirati se samo na nogomet i djelovati u tom smjeru, bez obzira igralo se ili ne nakon prekida;

ü  takva reakcija smirila bi njihove uzavrele duhove, smanjila napetost i usredotočila ih isključivo na nogomet;

 

Posljedicu takvog ne činjenja smo vrlo brzo spoznali.

 

 

Četvrta situacija: 90+4 minuta, izjednačenje na 2-2:

ü  ponovno greška obrambenog igrača, igranje rukom prilikom obrambenog skoka u šesnaestercu i gol protivnika;

 

Nije mi namjera ulaziti u trenerske poteze tipa pravovremenih zamjena igrača, da li je trebao igrati ovaj ili onaj…, već ukazati na pogreške u kriznim situacijama koje se nisu smjele dogoditi da su glave igrača i struke bile pripremljene za takve situacije!