Registracija

„Gvozdeni konj iz Kansana“

Sportilus .com , 23.03.2021 17:55

 „Gvozdeni konj iz Kansana“


U staroj seoskoj školi negdje u Americi s početka XX vijeka jedan dvanaestogodišnji dječak je imao zaduženje da svakog jutra dođe ranije u školu i naloži vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika.

Dolazeći jednog prohladnog jutra nastavnici i đaci suočili su se sa stravičnim prizorom. Škola je bila u plamenu, a unutar škole ležao je onesvješteni dječak kojeg su izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem dijelu tijela imao je teške opekotine. Njegov brat po imenu Floyd ležao je nepomično pored njega potpuno ugljenisan i nije davao nikakve znake života. Dječak koji je pronađen onesvješten i koga su nastavnici koliko toliko uspjeli spasiti odmah je i najhitnije prebačen u bolnicu. Doktori u bolnici su se svim snagama borili za život jadnog dječaka. Dječak je vrištao od bolnih opekotina ali nada de će ostati živ bila je sve manja i manja. Bilo je samo pitanje vremena koliko će još sati živjeti jadni dječak. Dok je na pola svjesti ležao u bolničkom krevetu dječak je kao kroz san čuo šta pričaju doktori i njegova majka koja je u tom požaru već izgubila jednog sina koji je u međuvremenu i pokopan.

Jedan od doktora je rekao njegovoj majci da će joj i drugi sin najvjerovatnije umrijeti i da su oni uradili sve što su znali, umjeli. Teškog srca i sa suzama u očima doktor je dječakovoj majci rekao da je to možda i bolje za njega i da umre jer je je u vatri izgorio skoro kompletan dio njegov tijela pa iako preživi kojim slučajem dječak će nažalost do kraja života biti nepokretan I vezan za invalidska kolica. Majka je umirala od tuge i bola i samo je molila boga da joj barem ostavi jednog sina u životu pa kako god da bude dalje i njemu i njoj. Majka dječaka noćima nije spavala, a i kada bi zaspala držala je svog sina za ruku dajući mu tako snagu da se spasi i da nastavi živjeti. Duša dječaka je svakim dodirom sve jače osjećala ljubav njegove majke, srce mu jei dalje kucalo i na zaprepaštenje doktora taj dječak se otrgao smrtnom zagrljaju.

Međutim u strahu od novih komplikacija i obzirom da je dječak izgubio skoro svo meso i mišićno tkivo na nogama i da je ostao bez svih prstiju na lijevoj nozi doktori su predlagali amputaciju nogu. Od struka naniže nije ništa osjećao dok su njegove tanke nožice samo beživotno visile. Ni dječak ni njegova majka nisu mogli da prihvate to i da se pomire s time da on neće imati više svoje noge pa koliko god da su bile beskorisne. U takvom stanju je dječak otpušten iz bolnice.

Dječakova majka je znala da ukoliko mu se imalo ponovo pogorša zdravstveno stanje da će mu doktori morati odsjeći noge koje su mu više smetale nego što su mu koristile. Majka se nije htjela ni mogla pomiriti s tim da je za njeno dijete na jedan način život završen. Njen sin je isto kao i sva druga djeca volio da se igra da trči i s puno radosti i veselja i dalje živi svoje djetinjstvo zajedno sa svojim drugovima i drugaricama iz razreda i škole. Nažalost igrom sudbine život je iznenada krenuo u jedan potpuno neočekivani i vrlo surov tok kako za dječaka tako i za njegovu majku.

Bez obzira na bolnu stvarnost novog života s kojim se suočila majka je svu svoju ljubav posvetila njenom sinu i radila je što je znala i umjela koliko god je mogla. Iako mu je svakodnevno masirala noge raznim travama i melemima njen sin i dalje nije osjećao sopstvene noge niti je mogao da ih pomjeri ni milimetar. Gledajući mjesecima svoju majku kako se kroz suze bori za njega znajući da bi ona dala sve na svijetu što ima samo da on prohoda i mali dječak je zbog toga teško patio ali i iznutra jačao uz majčinsku ljubav. Želja da ponovo prohoda bivala je sve jača iz dana u dan. Nažalost sve što je dječak mogao to je bilo da samo sjedi u invalidskim kolicima i da čeka majku da ga svaki dan po nekoliko puta izvodi u kolicima u vrt na svjež zrak i ponovo vraća u kuću. Za svo to vrijeme to nije bio jedini majkin posao oko njega. Majka je svaki dan vrijedno pripremala obroke za njega, prala i peglala njegov veš, vodila ga da obavi nuždu i još mnogo mnogo toga. Tako je bilo iz dana u dan već dvije godine majka je živjela samo ona zna kako gledajući svog nepokretnog sina.

I ponovo je majka dječaka po ko zna koji put izvela u vrt i ostavila ga u kolicima na svježem vazduhu dok je ona pripremala ručak u kući. Svaki put dok je pravila ručak po sto puta bi pogledala plačući prema njemu kroz prozor ili izlazeći na vrata. Po ko zna koji put je pogledala kroz prozor ali ovog puta njen sin je samo ležao na travi ispred kolica. Ona je momentalno istrčala i vidjela je svog sina kako se bori da puzi po travi. Majka je odmah shvatila da je njen dječak ispao iz kolica i nije mogla doći sebi. Samo ga je pitala šta se desilo i kako je ispao iz kolica kriveći samu sebe za to što se dogodilo. Dječak joj je odgovorio da se sam bacio iz kolica i da je sam dopuzao do ograde na njihovom imanju. Držeći se za ogradu uz velike napore uspio se nakon dvije godine čak i uspraviti. Njegovoj i majkinoj sreći nije bilo kraja. Majka nije mogla vjerovati šta vidi svojim suznim očima dok su joj kroz glavu prolazile sve slike od dana požara pa do dana današnjeg.

Sve novo što se ponovo i iznenada desilo bio je rezultat rezultat majčinske ljubavi i želje dječaka da ponovo pa kako god stane na svoje noge i tako pomogne i sebi i majci. Tokom dvije prethodne godine njegovo srce je strašno patilo niti je mogao da se igra više niti je mogao da pomogne majki uprkos tome što je to želio svom snagom.

Dječak je od tog dana odlučio da se svaki dan baca iz kolica i podiže uz pomoć ruku sve dok ne napravi prvi korak. Nakon nekog vremena uspio je. Uspio je čak kroz nekoliko dana i napraviti par povezanih koraka. Napredak je iz dana u dan bivao sve očigledniji tako da se za par sedmica mogla prepoznati i kratka uzana stazica koja je išla uz ogradu. To je bila njegova staza po kojoj je uskoro počeo polako samostalno hodati i nespretno trčkarati. Njegovoj i majkinoj sreći nije bilo kraja.

Kako je oporavak napredovao tako je i dječak počeo ponovo samostalno ići do škole, a onda od sreće i trčati do škole! Tako je jednog dana na putu do škole u izlogu lokalne sportske prodavnice primjetio medalje koje su trebali dobiti pobjednici trke na lokalnom seoskom krosu. Dječak je pomislio u sebi kamo sreće da se potpuno oporavio i da može barem brže trčati i osvojiti jednu medalju i pokloniti je svojoj majci. Prijavio za takmičenje i za njega je najveći uspjeh bio to što ponovo može trčati i što je pretrčao kompletnu stazu.

U srednjoj školi ovaj mladi dječak je nastavio i sa jačim treninzima i počeo osvajati i prve medalje, a nakon toga takmičio se i u atletskoj ekipi svog Fakulteta. Njegovo ime je postajalo sve prepoznatljivije u svijetu atletike, a taj hrabri i jaki dječak se zvao Glen. Taj isti dječak po imenu Glen Kaningem (Glenn Cunningham) je u Madison Square Gardenu 1940. godine oborio svjetski rekord u trci na 1500 metara. Da njegov uspjeh bude još veći,  potpuniji i nevjerovatniji Glen Kaningem je uspio postati i doktor nauka u oblasti Kineziologije u 31. godini na Univerzitetu u Njujorku (New York). Glen Cunningham je na Univerzitetu u Ajovi (Iowa) bio profesor na nastavnim predmetima Atletika i Fizička priprema. Taj čovjek velikog srca je kasnije sa svojom ženom otvorio i omladinski centar u kojem je živjelo na hiljade udomljene dijece.

Trka koju je Glenn u svojim predavanjima i kazivanjima posebno izdvajao bila je trka iz 1936. na OI u Berlinu kada je osvojio srebrnu medalju. To nije bila trka na kojoj je pobjedio što dodatno pokazuje njegovu veličinu jer istinski šampioni ne pričaju samo o pobjedama jer one se podrazumjevaju u njihovim životima. Istinski šampioni pričaju i s ushićenjem o porazima koji su ih dodatno motivisali.

Nakon te trke Glenu je bilo jasno da je on najbolji na svijetu u trci na 1500 m bez obzira što je na cilj stigao kao drugi. Zbog teških opekotina koje je dobio u djetinjstvu Glenn je do kraja života bio osjetljiv na vremenske promjene i tada bi ga uvijek boljele noge. Ta finalna trka na OI u Berlinu održana je 1936. Po hladnom i kišovitom vremenu. Glenn je od starta krenuo snažno ali i bolovi u nogama su bili skoro pa neizdržljivi!  Glen tog puta nije mogao dati svoj maksimum i zlatnu medalju je izgubio u samom finišu trke. Nakon trke sam sebi je rekao: „Glenn i protiv tebe takvog kakav si bio danas samo je jedna osoba na svijetu bolja u trci u kojoj ne bi bilo nikakvo iznenađenje da su te potpuno izdale tvoje noge.“

Glen Cuninngham (1909–1988) je upravo zbog svoje nevjerovatne mentalne snage i atletskih sposobnosti dobio i nadimak Gvozdeni konj iz Kansasa. Glen je čak sedam puta postavljao svjetske rekorde na trkama od milju i od 1500 m.


Glen Cuninngham

(4. VIII 1909- - 10. III 1988)

"Iron Horse of Kansas"

Autor: Edin Bojadžić, prof.


Sljedeće najave